24. 8. 2022. | Dobra praksa

Kako električni bicikli i mikromobilnost omogućuju inkluzivniji prijevoz

Brzi rast električnih bicikla i mogućnosti mikromobilnosti nije nova pojava. Posljednjih desetljeća, na ulicama diljem svijeta pojavio se sve veći broj održivijih vozila na električni pogon. Neki su uspješni, neki manje, ali njihova prevlast nije nestala tijekom vremena.

Slika električne mobilnosti, međutim, imala je prilično binarnu evoluciju. Osim električnih romobila, dojmovi ljudi o vozilima u ovom području su dojmovi nekoga, često muškaraca, koji zahtijevaju brzinu koju bi koristili za intenzivna putovanja na velike udaljenosti, poput vožnje brzim električnim biciklom. Stvarnost je takva da je krajolik električne mikromobilnosti golem i da se stalno širi. S nizom dostupnih opcija također utječe na inkluzivnost mobilnosti na ulicama diljem svijeta. Nedavno izdanje knjige Remarkable Women in Transport 2022 ističe bezbroj žena koje rade u području elektrifikacije, a često su usmjerene na proučavanje kako električna mobilnost povećava pristup prijevozu. Dakle, kako električni bicikli i mikro-mobilnost omogućuju inkluzivniji prijevoz?

 

Što je mikromobilnost?
Za početak, potrebno je definirati mikromobilnost. Taj izraz u većini slučajeva podsjeća na e-romobile, “hoverboarde” i mnoge nove oblike prijevoza ljudi koji su se pojavili posljednjih godina. U stvarnosti, vozila za mikromobilnost obično su manja, laganija i rade pri brzinama uglavnom nižim od 25 km/h. Sve dok nemaju motor s unutarnjim izgaranjem i/ili ne ide brže od 45 km/h, mala električna vozila pripadaju u domenu mikromobilnosti.

 

Mikromobilnost i rodno ravnopravan prijevoz
Sada kada je jasno što mikromobilnost može biti, kako ona utječe na pravednost prometa? Iz rodne perspektive, elektrifikacija bicikala i teretnih bicikala pomaže ženama da nastave obavljati svoja putovanja bez obzira na udaljenost ili veličinu obitelji. Iako se stvari kreću prema boljem, globalni jaz u rodnoj ravnopravnosti i dalje je značajan, pri čemu žene i dalje preuzimaju većinu kućanskih i drugih neplaćenih dužnosti skrbi. S električnim biciklom ili teretnim biciklom, odvođenje djece u vrtić i/ili školu, a zatim vožnja gradom radi obavljanja obaveza, kupnje namirnica i sl. postaje malo lakša uz pomoć pedala. U kombinaciji s dobro razrađenom mrežom ulica sa smirenijim prometom i biciklističkim stazama, ova vrsta povezivanja putovanja je pojednostavljena, čineći vožnju biciklom održivijom i učinkovitijom opcijom.

Dodatno, u Nizozemskoj, zemlji s golemom biciklističkom mrežom, žene su napravile 85% više putovanja e-biciklom od muškaraca, putujući 14% dalje udaljenosti (2,2 milijarde km) (KiM, 2019). U brdovitijim područjima ili mjestima s toplijom klimom, e-bicikli su odličan izbor, eliminirajući prepreke koje često utječu na izbore žena da umjesto toga idu automobilom, ili planiraju putovanje oko potencijalno nepovezanih i rijetkih linija.

Ono o čemu se često manje raspravlja i s malo dostupnih istraživanja o toj temi jest socijalna sigurnost koja se može osigurati zajedničkom mikromobilnošću, bilo da se radi o biciklu, e-skuteru, električnom mopedu i dr. Za žene koje koriste javni prijevoz, takva rješenja mogu pružiti brzu, učinkovitu i sigurnu mogućnost putovanja od vrata do vrata ukoliko putuju same. Mnoge žene znaju hodati same noću s ključevima u šaci jer ih prijevoz ne dovodi točno tamo gdje trebaju ići. Dijeljenje e-bicikla i e-romobila bez pristaništa može potencijalno skratiti duljinu tog putovanja, smanjujući dio straha i tjeskobe i dostavljajući ih do njihovih kućnih vrata. Naravno, ti alati sami po sebi neće poboljšati osjećaj sigurnosti u slabo osvijetljenim područjima ili mračnim sporednim ulicama, ali mogu biti dio šire slike u kreiranju sigurnijih opcija prijevoza.

 

Dobna jednakost
Kada se raspravlja o električnoj mikromobilnosti, fokus je uglavnom na odraslim osobama u dobi od 18 do 65 godina. To je također dob u kojoj većina ljudi može legalno upravljati motornim vozilom. Pritom se, međutim, zanemaruje činjenica da svatko ima trenutak u životu kada to ne može učiniti, posebice tijekom djetinjstva i starije dobi. Električni bicikli i električna prijevoza sredstva za urbanu mikromobilnost stoga predstavljaju vrlo pristupačne i inkluzivne izbore mobilnosti za mlade i stare.

Inkluzivan prijevoz znači da osoba ima pristup mogućnostima prijevoza bez obzira na dob, sposobnost ili pozadinu. To, naravno, uključuje geografski položaj. Iako broj stanovnika u velikim gradovima raste, mnoge obitelji i dalje odlučuju živjeti u ruralnim područjima. Jednako kao što e-bicikl ima potencijal povećati domet putovanja za nekoga tko putuje na posao, isto se može primijeniti i na djecu školske dobi koja moraju putovati na veće udaljenosti da bi pristupila obrazovnim ustanovama. Smanjeni ili nepostojeći proračuni u p znače da nema svako dijete mogućnost ići školskim autobusom ili javnim prijevozom u školu ili da ga roditelji voze u školu, stoga ne čudi da mnogi nizozemski tinejdžeri koji žive dalje od škole u nju dolaze e-biciklom. Na taj način mogu zadržati vitalni pristup obrazovanju, ali mogu biti i neovisni pri putovanju na izvannastavne aktivnosti i druženja.

S druge pak strane, električna mikromobilnost omogućuje autonomiju i slobodu prijevoza starijim osobama. Pristup električnim biciklima omogućuje ljudima do duboke starosti da bicikliraju dulje bez prevelikog naprezanja i bez ovisnosti o obitelji, prijateljima ili javnom prijevozu. Ostali alati za mikromobilnost poput romobila još više proširuju tu neovisnu mobilnost, osiguravajući da čak i najstariji stanovnici mogu ostati aktivni dio društva.

 

Uključiva mobilnost za sve
Dizajn univerzalnog pristupa ima za cilj osigurati da nitko nije ograničen u svom pristupu javnom području zbog svojih sposobnosti. Međutim, uvriježeno je mišljenje da osobe koje žive s invaliditetom trebaju automobil za pristup gradu, iako je stvarnost potpuno suprotna. U Ujedinjenom Kraljevstvu, na primjer, 60% osoba s invaliditetom nema pristup automobilu, bilo zbog osobnog vlasništva ili zbog podrške obitelji i prijatelja (Aldred, 2008).

Mikromobilnost, stoga, pozitivno utječe na inkluzivan pristup za takve pojedince. Kao i kod starijih osoba, električni romobili ključno su prijevozno sredstvo za održavanje neovisnosti. Intervju s Mayom Levi, koja živi s multiplom sklerozom, daje uvid u njen život – ona govori o svom romobilu za mobilnost kao alatu za osnaživanje. Romobil joj omogućuje pristup gradu, omogućava joj da pokupi djecu iz škole i da radi gotovo sve što je mogla i prije dijagnoze. Iz toga se može zaključiti kako, primjerice, tricikli i četverocikli na električni pogon omogućuju pojedincima s raznim fizičkim ograničenjima da se kreću u svojoj okolini. Mikromobilnost ne može riješiti svaki izazov, ali zasigurno pomaže u stvaranju inkluzivnijeg krajolika mobilnosti.

Programi poput projekta Rickshaw iz Karachija u Pakistanu, iako u ovom trenutku nisu električno rješenje, pokazuju kako osobe s teškoćama u kretanju mogu upravljati manjim oblicima mobilnosti. Pojedinci mogu upravljati tzv. rikšama i kao putnici i kao vozači, pružajući ne samo alat za mikromobilnost, već i oblik autonomije. „Autorikša“ koju je razvio Rickshaw Project, posjeduje ručne komande za operatera s invaliditetom, kao i prostor za prijevoz putnika s invaliditetom. Zbog mogućnosti skaliranja ovih vozila, „rikše“ na gorivo imaju potencijal biti ponuđene i kao električna vozila u budućnosti uz daljnja ulaganja i inovacije.

Različite mogućnosti prijevoza u svrhu otpornosti

Brzi rast električnih bicikla i mogućnosti mikromobilnosti nije nova pojava. Posljednjih desetljeća, na ulicama diljem svijeta pojavio se sve veći broj održivijih vozila na električni pogon. Neki su uspješni, neki manje, ali njihova premoć nije nestala tijekom vremena.

Tijekom pandemije i s povećanom učestalošću ekstremnih vremenskih prilika, postalo je jasno koliko mreže temeljene na automobilima mogu biti osjetljive. Kako bi preživjeli nadolazeće izazove, automobili moraju biti otporniji. Dostupnost različitih opcija (koje pripadaju u električnu mikromobilnost) osigurava da u slučajevima poput nestašice goriva, vremenskih neprilika te promjena u dostupnosti javnog prijevoza, ljudi mogu zadržati pristup poslu, školi i osnovnim obavezama. Kada se te ponude kombiniraju sa sveobuhvatnom, intuitivnom i sigurnom mrežom mobilnosti (uključujući odvojene staze za bicikliste ili mikrovozila, stanice za skladištenje i punjenje te mreže javnog prijevoza), e-mikromobilnost može biti dio otpornije budućnosti.

Izazovi poput cijene i dostupnosti i dalje su prepreka ulasku u sustav za većinu ljudi. Međutim, ono što može imati potencijalno velik učinak na navedenu statistiku jesu veće ulaganje u sustave zajedničke mobilnosti te državne subvencije za električne bicikle i druga mikrovozila, poput onih u Italiji i Portugalu, koje pomažu ublažiti početne troškove za pojedince. Gledajući širu sliku, za one koji žive s ograničenim prihodima, trošak ulaganja u električni bicikl ili uređaj za mikromobilnost drastično je niži od troška posjedovanja i upravljanja automobilom, pružajući pristupačniju opciju za one sa smanjenim sredstvima.

Električna mikromobilnost pomaže u izgradnji pravednijeg i pristupačnijeg prijevoza, a kako bi postala ključan dio budućnosti, potrebno ju je svakako uključiti u prometno planiranje već danas.

Originalni članak: https://mobycon.com/updates/electric-micro-mobility-and-inclusive-transport/?mc_cid=d15f7b1731&mc_eid=cbae82dbd5&fbclid=IwAR11aXgagNVFZAshEDxHmMcoVvGdVU1nMQ9P5FOhG_2lMPC4hUvpJRsakLo

 

Povratak